Ruka prijenos potraživanja ili imovinskih prava dogovor

Osnova za nastanak građanskih prava, kao rezultat zaključenja ugovora između stranaka

obaveze mogu nastati građanskog odnosa između dva entiteta su često uzrok, na osnovu kojih je jedna od stranaka odnosa u odnosu na druge. Unatoč činjenici da je pravna priroda odnosa je dovoljno slična, svoje konkretne uslove i okolnosti mogu značajno razlikuju: na primjer, stranke mogu da fizička ili pravna lica, ugovor između njih može biti zajam, zakup ili druge vrste sporazuma, i opredjeljenje, koje je preuzela jedna od strana u skladu s tim, može biti da se prenese stvari ili vrijednosti, usluge, raditi bilo kakav posao ili druge aktivnosti.

U svim ovim slučajevima, to je pisani dokument koji je potpisao obje strane, između kojih je sporazum je potvrda činjenice da su obje strane se slažu da prava i odgovornosti koje takav dokument je stavljen na njih. Pretpostavlja se da su svi od konkretnih uslova izvršavanja obaveza u okviru sporazuma i postupak za priznavanje njihovog rada i potpuno odražava u dokumentu koji je potpisao stranaka.

Međutim, treba imati na umu da je interes stranaka u uslovima ugovora može promijeniti tokom vremena. Na primjer, u određenom vremenskom periodu finansijske institucije da daju kredit dužnik i potpisao s njim ugovor o kreditu u kojem su fiksni uslovi i postupak za otplatu te sume novca. Nakon toga, međutim, dužnik je u više navrata prekršio odredbe i uvjete navedene u ugovoru. U tom smislu, bankarska ustanova je zanimalo ne u prisustvu dugoročnih finansijskih odnosa sa dužnik.

Međutim, jasno je da je i dalje zainteresovan za povratak iznos sredstava prenose na zajmoprimca kao kredit. A mogući izlaz iz ove situacije može biti da se ustupanje prava prema zahtjevima ugovora o kreditu. Po pravilu, takav zadatak podrazumijeva angažman u odnosima između dvije strane trećeg, za koje će se vršiti zadatak. Proces prenosa prava između stranaka koje su uključene u provedbu transakcije, kao i njihova prava i obaveze u pogledu dijelu koji se odnosi na obaveze originalne kreditora, treba razmotriti u detalje.

Mogućnost prenosa prava

U skladu sa važećim zadatak zakonodavstvo je transfer prava potraživanja po ugovoru, vlasništvo je stvar, predmet ili vrijednost bilo kojeg drugog prava na imovinu, čije je prisustvo na inferioran lice potvrđuju relevantnim dokumentima. Na primjer, u slučaju ustupanja potraživanja kao takav može biti građanski ugovor, na osnovu kojih je jedna od stranaka ne postoji takvo pravo u odnosu na druge. U slučaju kada je u pitanju zadatak imovinskih prava, tako da je baza može biti potvrdu o postojanju predmeta vlasništva objekta, stvar ili vrijednost.

U normativno-pravnih akata i specijalne literature o postupku prenosa prava, po pravilu, koristi posebnu terminologiju. To se radi kako bi se osiguralo zajedničko razumijevanje pojmova koji se koriste u opisu transakcije, svih svojih članova i drugih zainteresiranih strana. Osim toga, zajednički karakter ovih termina omogućiti da interpretiraju akcije sudionika u transakciji i odnos između njih, ako je potrebno, sudski postupak u vezi ovog slučaja.

Zaključenja ugovora zadatka

Dakle, stvarni prenos prava naziva se zadatak: ovaj termin dolazi od latinske riječi koja znači zadatak ili transfera.

Tipično, ustupanju prava vlasništva ili potraživanja uključuje dobijanje stranke prenese svoja prava, neke kompenzacije iz stranke stjecanja prava na sporazum zadatak. S druge strane, dodjeli ugovora prava, odnosno, zove se ugovor o cesiji. U skladu s tim, termin se odnosi na uključene strane da ga potpiše.

U stvari, postupak dodjele prava podrazumijeva uključivanje u njoj tri strane: osoba koja je, na osnovu početnih civilnog ugovor ima određene obaveze prema drugoj strani, osoba koja na osnovu istog ugovora je stranka, kojoj je prva osoba koja je obaveza, i lica svoje pod-zahtjeva u skladu sa ugovorom o građanskog prava.

Stranke koje su učestvovale u zaključivanju sporazuma zadatka

Dakle, osobe koje imaju obaveze prema drugoj strani koje proizlaze zbog zaključak između njih građanskog ugovora, na primjer, ugovor o kreditu, nazivaju dužnika. Ovaj termin, uprkos relativne ograničenosti, u skladu sa dosadašnjom praksom, može značiti ne samo prisustvo svojih obaveza za otplatu monetarne dugova, ali i druge vrste obaveza, na primjer, obavljaju poslove ili pružaju usluge, prenos vlasništva i tako dalje.

Lice u odnosu na koje dužnika imaju neizmirenih obaveza, s obzirom na mogućnost da postupak dodjele naziva ustupioca, odnosno osoba koja prenosi svoja prava. U skladu sa važećim zakonskim propisima takav transfer može biti predmet različitih vrsta prava. Međutim, izuzetak je napravljen za prava, neraskidivo povezana sa ličnost ustupioca: drugim riječima, ako se dužnici imaju obaveze koje su relevantne je u odnosu na određene osobe, ta osoba ne može ostvariti svoje transfer trećoj strani. Na primjer, za takve obaveze uključuju naknadu za povredu zdravlja ili plaćanje alimentacije.

To je odgovornost ustupioca pod transakcija obavlja sa sporazumom o ustupanju, uključuje potvrda prava na imovinu, stvar je u tome, vrijednost, servis, ili drugim predmetima transfera. To je praksa u vrijeme potpisivanja ugovora o cesiji između njega i treće strane u vezi sa kojima koncesije, on mora proizvesti dokumente koji dokazuju legitimnost prava prenosa u trenutku transakcije.

Osim toga, imajte na umu da u ugovoru zadatka, cedent mora dati trećoj strani u punom obimu prava koja ima u odnosu na dužnika. Konkretno, ako uslovi prvobitnog ugovora između njih podrazumijeva mogućnost oporavka nikakve kazne, kao što su novčane kazne ili kazne u slučaju docnje uslovima sporazuma, kao sankcije može se primijeniti protiv njega i treća strana koja stekne pravo na osnovu zaključenja ugovora cesija.

U ovom slučaju, međutim, u skladu sa važećim zakonskim propisima, obaveze cedent ne uključuju izvršenje postojećih obaveza dužnika u slučaju njihovog zadatka. Međutim, u skladu s ustaljenom praksom, iznos naknade za dodjelu imovinskih prava ili potraživanja u velikoj mjeri ovisi o sposobnosti da povrati obaveze dužnika. Na primjer, ako je prikupljanje novca duga teško zbog potrebe da se uspostavi lokaciju dužnika, odstupaju od svojih plaćanja, naknada za dodjelu potraživanja takvim dug se može donekle smanjeni u odnosu na originalnu veličinu duga, jer uzima u obzir napore koje je potrebno će napraviti trećoj strani za njihov oporavak.

Konačno, treća strana uključenih u transakciju za prenos potraživanja ili imovine, kao osoba preuzima prava i obaveze ustupioca kao rezultat zadatka svojih prava, naziva se cesionara. Pribaviocem, posebno, kao rezultat takvih transakcija mora preuzeti cijelu okviru prava i dužnosti, što mu daje ustupioca ispod originalnog sporazuma. Tako je, u stvari, sticalac preuzima sve funkcije kreditora protiv dužnika.

Na primjer, to je opunomoćenik nakon zaključenja ugovora o ustupanju potraživanja ili imovine postaje prilika da zahtijeva ispunjenje obaveza dužnika i primijeniti sankcije koje originalnog sporazuma. U isto vrijeme, na sticaoca doći na svoje, u skladu sa pristanak dužnika nije potrebna zakonom. Potrebno je samo da ih stavite na najave da će u budućnosti sve obaveze prema originalnom sporazumu, treba obaviti protiv cesionara.

Ako oni nisu bili obaviješteni o tome, izvršavanje obaveza prema ustupioca, koji je bio kreditor originalnog sporazuma, će biti prepoznata od strane njihovu pravilnu provedbu.